DIGITALNA PODELA
Uvod

“It was the best of times, it was the worst of times, it was the age of wisdom, it was the age of foolishness, it was the epoch of belief, it was the epoch of incredulity, it was the season of Light, it was the season of Darkness, it was the spring of hope, it was the winter of despair, we had everything before us, we had nothing before us, we were all going direct to Heaven, we were all going direct the other way – in short the period was so far like the present period, that some of its noisiest authorities insisted on its being received, for good and for evil, in the superlative degree of comparison only.”

Charles Dickens, A Tale of Two Cities (1859)

Ono što je zajedničko verovatno svim tehnološkim revolucijama u istoriji čovečanstva jeste da su, u izvesnim krugovima, davale zamajac očekivanjima da bi moglo doći do korenitih društvenih promena. I, dok su tehnooptimisti ili, kako ih Ričard Koin (Coyne, 1999) naziva tehnoromantičari, verovali da se na krilima ovih inovacija može stići u jedno bolje i pravednije društvo, tehnopesimisti su bili skloniji da vide naznake otvaranja Pandorine kutije. Utopističko viđenje značaja razvoja interneta predviđa da će građansko društvo budućnosti koje će zahvaljujući njemu nastati, biti društvo u kome će biti dostupna skoro neograničena količina informacija, u kome će donošenje odluka postati daleko otvorenije i transparentnije, a granice nacionalnih država će se urušiti budući da će ljudi stvarati virtuelne zajednice u kojima rade, uče, provode slobodno vreme, prevazilazeći tradcionalne prostorno-vremenske okvire.

Procene kažu da u svetu trenutno ima više od 1 000 000 000 korisnika interneta. Iako sam broj deluje impozantno, to znači da je samo oko 16% stanovnika naše planete privilegovano mogućnošću da koristi ovaj medij. U ovom trenutku najveći deo korisnika živi u Aziji i u Evropi. I, dok u zemljama sa visokom stopom penetracije broj korisnika prevazilazi 3 ukupnog stanovništva, u nerazvijenim zemljama ovi procenti su najčešće jednocifreni. Logično je pretpostaviti da uticaj koji internet ima na razvoj društva nije isti u zemljama sa ovako drastičnim razlikama u stopi penetracije. Postoje brojni ralozi zbog kojih bi se moglo tvrditi da bi internet doba moglo da potkrepi razlike koje postoje između razvijenih postindustrijskih društava koja su u centru i periferijskih društava nerazvijenih regiona (Taylor, 1993). Mnogi autori ističu da bi se osnovni problem koji postoji mogao adekvatno opisati poznatom biblijskom sentencom: «Ko ima, daće mu se». Ukoliko investiranje u digitalne tehnologije može da podstakne rast produktivnosti, napredne ekonomije poput švedske, australijske i ekonomije SAD koje predvode tehnološku revoluciju, mogle bi višestruko da povećaju svoju prednost nad većinom siromašnih društava koja ionako ozbiljno zaostaju, opterećena dugovima i bolestima, i koja bi, gledano na duži rok, mogla da u potpunosti izgube šansu da ikada uhvate priključak (Norris, 2001). Lideri Svetske banke, Evropske unije, Ujedinjenih nacija i predstavnici G-8 u više navrata su naglašavali problem isključenosti iz ekonomije zasnovane na znanju, u kojoj namesto teritorije i kapitala u temelju rasta i razvoja stoji ono što nazivamo know-how – set praktičnih znanja, veština i kompetenci. Pokrenut je niz incijativa za rešavanje ovog problema, ali su razlike u distribuciji informaciono-komunikacionih tehnologija veoma duboke što nam govori da ih neće biti lako iskoreniti ili barem ublažiti.